21/02/2024

Koliko znamo o poteškoćama i invaliditetu?

Jedan od glavnih ciljeva svakog društva u svrhu uključivanja svih njegovih članova trebao bi biti u smjeru stvaranja inkluzivnog okruženja i promicanja raznolikosti u svim aspektima društva. Potonje se svakako smatra ključnim za smanjenje socijalne isključenosti svih onih članova društva koji osjećaju poteškoće i/ili su s manje mogućnosti kao što su to zasigurno i mladi s invaliditetom.

No, koliko zapravo znamo o pravim načinima njihovog uključivanja i na koji način ih i mi sami možemo uključiti?

Želja i poriv da “pomognemo” osobi s invaliditetom, često mogu rezultirati pogrešnim načinom pomaganja. Zato, najbolje je pitati osobu na koji način joj možemo pomoći. Osoba koja ne vidi se ipak može kretati smostalno uz malo podrške i navođenja, dok osoba koja koristi kolica sigurno ima svoj način/mehanizam za prelaženje preko barijera. Ili primjerice, osoba koja ne čuje najbolje će vas razumjeti ako stanete ispred nje i govorite uobičajeno, kako bi čitala s vaših usana.

Ono što jest važno jest da osobama s invaliditetom uvijek postavljajte jednostavna pitanja i imajte strpljenja sačekati odgovor.

Na isti način na koji je nekulturno o ljudima koji su prisutni razgovarati u trećem licu, tako je neprihvatljivo obraćati se ljudima koji su pratnja osobi s invaliditetom, umjesto nje same. Osobe s invaliditetom moraju biti pitane o svemu jer mogu dati odgovore o stvarima koje ih se tiču.

Jesu li sve invaliditeti vidljivi? Neki nisu i stoga je važno uvijek promatrati i biti svjestan kako su neke od poteškoća s kojima se mlade osobe susreću skrivene ili teže vidljive.